Drugu i meni je šifra za cigarete 'barbika', a imam 21 god..
Majka me često čudno gleda.
Najveći strah mi je da muž neće moći da me prenese preko praga na dan venčanja..
Kad sam bila mala, mislila sam da kad zaustavim vazduh i srce stane, i nije mi bilo jasno kako meni kuca, mislila sam da sam vanzemaljac!
Kad sam bila u srednjoj školi, navečer sam navijala alarm u 2 ili 3, samo da bih se probudila i obradovala što još uvijek nije svanulo, te se slatko okrenula spavati.
Vraćala sam se iz škole biciklom... Vozila sam po stazici sve dok se ispred mene nije stvorio covjek s psom. Pokušavala sam ga zaobići na sve strane, ali nikako nisam uspjevala... Raširio se po stazici i sporo hodao. Zvonila sam mu, on ništa... Ne miče se... Šetka se i dalje i pjevuši... kakav bezobrazluk, pomislila sam. Na kraju sam bijesno uzdahnula i odlučila projuriti pored njega, makar ga okrznula. Okrznem ga, on se zaljulja. Počne se ljubazno, ali zbunjeno ispričavati. Osvrnem se i shvatim- čovjek je slijep. Njegov pas je pas vodič... A ja sam bila ljuta što mi se nije izmaknuo.
U sastave sam ubacivao djelove rečenica od Azre, tipa "osjećam da lutam kroz terase svijesti" i "znam da je to osjetila vidio sam odsjaj iza njenih leđa" i tako to. Jednom mi je u srednjoj nastavnica rekla da su mi sastavi na momente briljantni, a ova nova što je došla kasnije mi rekla da sluša Azru. A taman me bilo krenulo.
Kad sam bio klinac sasvim slučajno sam progutao muvu, te me je zbog toga ćale zavitlavao da me nikada devojka neće poljubiti. Danas, posle mnogo, mnogo godina počinjem misliti da me je ćale nenamerno prokleo.
Šest godina sreće, godina tuge. Novi stan, skoro novi život. Video sam je samo u par navrata slučajno za godinu dana. Juče ležim i uživam. Neko zvoni na vrata, pogledam kad ono ljubav mog života stoji ispred sa gomilom papira. Dilema, da li uopšte otvoriti posle svega. Otvaram vrata, ona podiže pogled i u trenutku je prebledela. Shvatio sam odmah da popisuje stanovništvo i da se uopšte nije nadala da ću baš ja otvoriti vrata. Ćutanje minutu/dve, pita me može li da obavi svoj posao, naravno, pustam je na uđe u stan. Pitao sam je samo hoće li sama ili joj treba pomoć, naravno ništa me nije pitala osim jednog pitanja: "Da li živim u vanbračnoj zajednici"?! Odgovorio sam: "Nekad". Ustaje i odlazi, oči pune suza... Zatvaram vrata, naslanjam se na zid i tu provodim neko vreme, provirujući ponekad u nadi da ću je videti još jednom. Kakav šok, ni posle 12 sati ne dolazim sebi, ne izlazi mi iz glave. Katastrofa!
Uvek znam kada moja komšinica ide na ispit.. Cela zgrada puna vode..