Imam dugogodišnju vezu. Do sad smo se mirili i raskidali stvarno dosta puta, više ni ne znam broj... Nekako imam osjećaj da me obasipa riječima, djelima na početku svaki put kad se pomirimo i da onda s vremenom to izblijedi. Nekako kad me izgubi, doslovno trči za mnom i uradio bi sve da me ponovo ima, a kad me ima ne cijeni me dovoljno i tako u krug. Kad se posvađamo kaže stvarno svakakve riječi počevši od toga da se ubijem, da ga briga za mene, za nas i ima još dosta toga, ali zato nakon 2-3 dana kad ga pusti uja, javi se sa najljepšim riječima, vodi me u restorane, iskupljuje se kako god je moguće.. Šta vi mislite kakav je to odnos i šta uraditi s takvom osobom?
Patim jer nisam pametna i jer nisam mogla da završim državni fakultet. Koliko god se trudila da ne mislim na to, čak mi je i dobro u životu, ali imam komplekse zbog toga. Kao da ništa drugo to ne može da kompenzuje.
Ne vidim sebe za 20 godina kao kancelarijskog pacova već kao ostvarenog porodičnog čoveka sa ogromnim imanjem. Sada trenutno imam 5ha zemlje i radim kancelarijski posao sa završenim fakultetom. Nadam se da ću uspeti da proširim imanje u godinama koje dolaze na 20ha.
Da nemam srama, a da sam bio uporan i strpljiv, da sam se ponižavao na neki način... danas bih bio prvi zet grada.... živeo bih u izobilju, i materijalnom i bilo kakvom... to svakako.... ali.... obraz nema cenu :)
Parkirao sam "bezobrazno" ispred zgrade jer nije bilo mesta u celom kvartu i ostavio broj da me nazove čovek koga sam malo zagradio. Javi mi se devojka neka na wa i počne chat neki bezvezan, dokaz da nisu sve devojke sponzoruše i da sam joj verovatno bio samo gotivan bez skrivene namere jer vozim škodu :D Dobro ganc je nova i jako upadljiva boja ali je i dalje škoda :D
Pomalo zavidim drugarici. Divna je osoba, ali objektivno izgleda lošije od mene. Bila je u dve duge veze, momci su odlepili za njom, dok mene gledaju samo za zabavu. Nisam ni ja loša osoba, obrazovana sam i imam razna interesovanja, ali nikoga do sad nije zanimao moj karakter. Reći ćete da sam loša jer je ovako komentarišem, ali znate i sami da su neki manje lepi. Smeta mi što ja nemam sreće.
Zaljubila sam se u oženjenog muškarca, mog šefa. Znam da je pogrešno i ne znam šta da radim.
Vidjela sam prije par godina lika u kafiću. Sjedio je preko puta mene i čitavo vrijeme smo se gledali, smješkali jedno drugom, razmjenjivali poglede i na kraju sam otišla kući bez da smo ostali u kontaktu. Ni dan danas nisam prežalila to što nismo ostali u kontaktu. Sve bih dala da ga mogu nekako naći i stupiti u kontakt sa njime.
U vezi sam 4 godine. Zaprosio me prije 6 mj. Lijepo nam je, volim ga, voli me, poštujemo se, putujemo, izlazimo i sve je super. Planiramo svadbu. Ali zadnju godinu dana misli mi lete na bivšeg s kojim uopće nisam bila u vezi nego eto ovako nako 2 godine. Ne mislim na njega u suštini da bi ikad bila s njim opet, ali mnogo razmišljam na naše vrijeme skupa, nije nam bilo lijepo, ali bilo je zabavno, mnogo adrenalina, nesigurnosti. Mislim da mi fali da se nešto dešava.. Ubija me grižna savjest pošto moj zaručniki je najbolja osoba koju poznajem, ali eto ne znam, možda mislim na bivseg jer nikad nismo nama dali šansu, nismo znali šta je moglo biti…