Oduvijek sam imala odličan odnos sa svojom budućom svekrvom, stvarno je bila normalna, draga žena i nimalo nalik stereotipu balkanskih svekrvi, sve dok nismo počeli planirati svadbu. Evo za 2 mjeseca je vjenčanje i krenule su izjave tipa ''na svadbi MORAMO imati ovo, to NAM treba biti ovako, JA ću inzistirati na ovome...'' Nit ona plaća svadbu nit se ona udaje, a ponaša se kao da je glavni lik. Još svako malo i ona i ostatak obitelji ''u šali'' imaju neke komentare da ja ispadnem zločesta babaroga koja im je otela sina. Iako se trudim uvijek na lijep način reći da se ne slažem s njima, nenormalno mi je to sve počelo ići na živce, ali sva sreća zaručnik mi je normalan pa ne šuti kao p.... pred njima, nego im bez zadrške odbrusi kad je potrebno.
Krivim roditelje za loš odnos sa bratom. Sestra i ja nikad nismo osjetile njegovu ljubav, nikad nas nije upitao kako smo, treba li nam nešto, nikad nismo vodili običan razgovor. Čak o meni i mom životu više zna moj prvi rođak nego moj brat. Da se razumijemo, kao manje i naravno sada smo mi probale potencirati razgovor s njim, ali njega ne zanimamo mi. I ne, to nije neki momčić u pubertetu, već čovjek od 30 godina. A što krivim roditelje? Otac i majka su čitav život njega samo hvalili, u njemu su kako sami kažu našli zvijezdu vodilju, dok za mene i sestru nisu marili ni jedan posto. Nisu ni nas ni njega naučili šta je ljubav, što znači obitelj, šta znači voljeti. Sestra i ja znamo samo što znači biti nevoljen jer nisi muško. Tako odbacivane od roditelja, postale smo odbacivane od njega. I da vam kažem, mnogo boli. Kad vidim svoje prijateljice kako izlaze sa braćom, kako pričaju o njima, kako ih paze, dođe mi da zaplačem.
Drugarica se naljutila na mene zato što sam je "povezala" s jednim rođakom, tj. upoznala ih. Problem je što je ona kukala kako nema dečka, kako su svi muškarci užasni i slično, jer žele samo jednu stvar, a taj moj rođak je fin, ima ista interesovanja kao ona, samo je malo smotan i nije nikada imao devojku. Međutim, ona se naljutila na mene jer kao 'Ja sam je uvredila time što sam joj našla nekog koga niko neće', kao da mislim da ona ne može bolje da nađe. Stvarno ne razumem šta sam loše uradila?
Zanima me jel postoji prava ljubav? Ne u smislu onih filmskih gluposti, nego da jednostavno sa jedne i druge strane vlada poštovanje, trud, pažnja. Da ste jedno drugome oslonac, da branite jedno drugo itd itd. I naravno vjernost. Da osobe ne pate za onim šta je danas popularno, površno, za prolaznim stvarima. Jel postoji muška osoba kojoj se ne treba objašnjavati što je fer a što nije? Da ono što ne bi volio da se njemu radi da ne radi ni on. Nekad mi nije jasno jel puno tražim i postoji li to... Ali evo samo da mi neko kaže da postoji, da sam mirna, iako ne moram nikad naići na to...
Uveli smo plaćanje propuštenih termina u salon. Rezultat - otišle su klijentice koje su neodgovorne, rasprava za svaki euro i svađalice. Napokon mir u salonu, sa ženama koje su opuštene i nakraju zadovoljne. Preporučam kolegice! Cijenite sebe i svoje vrijeme! :)
Bolje imati i ružnog muškarca nego nesigurnog. Zamisli taj pakao od života kada moraš nekome da stalno ulivaš samopouzdanje i nemaš na koga da se osloniš.
Gledam ljudi se sprdaju na temu mucanja, ljudi misle da je to za*ebancija. A mucanje nekim ljudima bukvalno upropatilo život i dovelo ih u raznorazne životne probleme. Ljudi ne znaju kakav je to osjećaj kada ne možeš izgovoriti ono sto želiš.. kada kažeš ono što ne misliš, pa na kraju na*ebes zbog tog. Znaci imate ljude kojima je mucanje život iz korena promenilo, i uvalilo ih u probleme iz kojih se nikad nisu izvukli. Ja mucam, i samo ja znam koji mi je pakao od života napravilo mucanje, al bukvalno pakao.
Nekako i mogu da razumem da će muškarac više plaćati nego žena, ali ne mogu da razumem kako mi je mrtva 'ladna, i to tek kada smo stigli u Pariz, rekla da, za predstojećih 7 dana, ima i svojih 40 (slovima: četrdeset) evra. Ja sam već ranije platio smeštaj, prevoz i sve ostalo.
Sve se više plašim da ću ostati sama. Juče mi je bio 26. rođendan, a neki osnovci imaju više iskustva od mene. Mnogo boli kad jedino ti solo, a drugarice imaju dugogodišnje momke, neke čak i muževe. Koliko puta sam se sama vratila kući i plakala, a njih ima ko da sačeka. Ne plaši me samoća sama po sebi, već činjenica da nemam kome da pružim ljubav i strast. Osećam kao da se zbog toga gasim iznutra.
Ljudi rodila sam dete na rođendan bivše devojke moga dečka, da li me proklinje što joj pokvari i taj jedan lijep dan u godini?